21. oktobar 2012

Kolektivni centri dokaz loše politike države prema povratnicima

Godinama nakon rata i značajnih finansijskih sredstava koja su BiH i međunarodna zajednica izdvojile za tu namjenu, proces održivog povratka je daleko od uspješnog završetka. Pretpostavlja se da u kolektivnim centrima danas živi oko 5.000 osoba, iako u Uniji za održivi povratak tvrde da je riječ o mnogo većem broju. Dok vlasti najavljuju nova zaduženja koja bi trebala pomoći zatvaranje kolektivnih centara, tek nedavno je formirana državna komisija koja bi trebala uskladiti entitetske politike i dati smjernice Fondu za povratak kako riješiti ovo pitanje.

U kolektivnom centru Tasovčići kod Čapljine Radmila Sučić sa peteročlanom porodicom živi od 1993. godine. Kuća u Travniku i danas je neobnovljena, iako je Radmila među prvima nakon rata aplicirala za povratak. Razočarana zbog brojnih neispunjenih obećanja nadležnih vlasti, kaže:

„U pomoć ja ne vjerujem. Dvadeset godinaa pomoći nikakve - ja ne vjerujem u pomoć. I sada smo dobili odbijenicu, ne znam zašto. Kazali smo da smo u kolektivnom smještaju i sve, ali ništa.“

Svoju porodicu Radmila prehranjuje povremenim sezonskim radovima u plesteniku, dok njena zemlja u Travniku propada:

„Ja odem i zaradim 20 maraka danas da bih kupila vreću brašna da imam mjesec dana, sutra šećer itd. Nekad me zovnu, nekad ne zovnu.“

Kolektivni centar Tasovčići jedan je od onih  najdugovječnijih u BiH. U kampu je 181 osoba koje imaju status interno raseljenih. Većina stanara su iz Travnika, Kaknja, Zenice. U kampu ima oko dvadesetoro djece koja su tu rođena. 

„To su montažne kućice od salonita, sa jako slabom izolacijom, postavljene 1992. godine. Zimi je užasno hladno, ljeti jako vruće. Dvadeset kućica vam je na jedno kupatilo. Što se tiče humanitarne pomoći, ona dolazi. To su većinom hodočasnici koji dolaze u Međugorje, ali to je nedostatno. Jako, jako malo – jednom ili dva puta mjesečno te osobe dobiju vrećicu sa hranom“, kaže Zorica Šutalo, voditeljica kampa Tasovčići.  

Sedamnast godina nakon rata u BiH zvanično postoji 160 kolektivnih centara sa oko 5.000 osoba. Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i integraciju u BiH, kaže kako je riječ o mnogo većem broju osoba koje vlasti nisu registrovale.

„Mi ih zatičemo u nekim napuštenim školama, šupama, ustanovama, ruševinama. To je jedan strašna slika kad vi nađete ljude koji kažu: ’Nikad nam niko nije došao, niko nas nije obišao.’ A možda čak lokalna vlast i ne zna da ti ljudi žive u takvim uslovima. To nisu isključivo izbjeglice, nego su tu i raseljena lica u gradovima u kojima ti ljudi prije rata nisu imali stambene jedinice. Tu ima ljudi koji su došli iz drugih krajeva BiH, bilo u Federaciji, bilo u RS, kao što kod Srebrenice imamo jedan veliki kolektivni centar u kojem su ljudi iz Bosanske Krupe i Sanskog Mosta itd., koji žive veoma neuslovno. Mi svake godine pokušavamo da te ljude samo evidentiramo brojčano. Vrlo malo se toga rješava“, navodi Mirhunisa Zukić.    

Dok vlasti najavljuju nova zaduženja koja bi trebala pomoći zatvarnje kolektivnih centara, tek nedavno je formirana državna komisija koja bi trebala uskladiti entitetske politike i dati smjernice fondu za povratak. 

„Urađen je projekat koji je predat Evropskoj banci za obnovu i razvoj. Radi se o kreditu od 40 miliona eura. On nije dovoljan da se svi kolektivni centri zatvore, ali je dobar da oko 80 posto tih centara bude zatvoreno“, kaže Adil Osmanović, ministar raseljenih osoba i izbjeglica u Federaciji BiH.

„Zatvaranje kolektivnih centara očekujemo u fazama. Nije čitav projekat vezan za jedan rok ili jedan pravolinijski proces“, podsjeća Mustafa Alikadić, koordinator zajedničkih projekata u BiH.

Za Mirhunisu Zukić, predsjednicu Unije za održivi povratak i integracije, ni rok od pet godina koji je postavljen za rješnje problema kolektivnih centara nije realan ako se nastavi sadašnjom dinamikom neispunjenih obećanja.

„Ja se sjećam jedne političke izjave iz 2008. godine da su kolektivni centri u RS zatvoreni. A kad je došlo do zaduživanja sredstava, našli su se ponovo otvoreni ti kolektivni centri. Proces povratka i proces rješavanja ljudi koji žive toliko godina u takvim centrima, gdje se generacije rađaju, nije pri kraju. Čak mnogi nemaju ni struje - jer često lokalna zajednica više nije u finansijskoj mogućnosti da plaća ljudima. Nažalost, i ova godina prolazi, a opet ćemo zbrajati ljude u kolektivnim centrima“, zaključuje Mirhunisa Zukić.

Preuzeto sa: slobodnaevropa.org